UVOD

Košarka je kompleksna sportska aktivnost koja svojim uvjetima zahtijeva vrhunsku kondicijsku  pripremu svakog igrača. Uzimajući u obzir malu površinu terena na kojoj se odvija košarkaška utakmica i broj igrača koji se na njoj istodobno nalazi, jasno je da svaki igrač mora uložiti maksimalne napore kako bi došao u povoljnu poziciju za uspješnu realizaciju bilo koje akcije. Da bi bio u stanju izvršavati zahtjeve koji su mu postavljeni, košarkaš mora posjedovati visoku razinu svih motoričkih sposobnosti. Evolucija košarkaške igre dovela je do znatnog povećanja dinamike, koju karakterizira mnoštvo promjena smjerova kretanja u funkciji stjecanja prostorno-vremenske prednosti nad  protivnikom. Uz to je poželjno da se te promjene odvijaju bez usporavanja, uz maksimalnu kontrolu pokreta, a s obzirom na nepredvidljivost situacije na terenu, one moraju biti rezultat brze odluke. Takav agilan način djelovanja i reagiranja danas se više ne smije smatrati dodatnom sposobnošću nekog igrača, već je maksimalni razvoj agilnosti postao imperativ za svakog pojedinca. Iz navedenog se može primijetiti kako agilnost, s obzirom na specifične zahtjeve košarkaške igre, može u znatnoj mjeri utjecati na konačnost izvedbe te joj se treba dati poseban naglasak u kondicijskoj pripremi košarkaša. Cilj ovog rada je ukazati na ulogu i značaj specifičnih kondicijskih vježbi namijenjenih efikasnom razvoju agilnosti organizatora igre u košarci, zato što suvremena košarka, puna tranzicije, upravo pred tog igrača postavlja najveće zahtjeve u razvoju ove sposobnosti.

AGILNOST

U literaturi možemo pronaći mnoge definicije agilnosti, ali se sve one temelje na tome da je agilnost sposobnost brze i efikasne promjene pravca i brzine kretanja. Ipak, izdvojit ću onu za koju smatram da najvjernije dočarava važnost ove sposobnosti za organizatora igre u utakmici – agilnost je sposobnost ubrzavanja, usporavanja i promjene smjera kretanja na malom prostoru uz naglašenu preciznost izvođenja pokreta (Brown, Ferrigno i Santana, 2004.). Kako se u novije vrijeme ova sposobnost sve više razmatra u kontekstu brzine i eksplozivnosti, možemo zaključiti da je njihov razvoj, uz nadogradnju ravnoteže i koordinacije, važan preduvjet za razvoj agilnosti. Također, Trunić (2007.) smatra kako je agilnost u najvećoj mjeri determinirana kvalitetom motoričkih znanja ili nivoom vještine, odnosno u velikoj je mjeri ograničena lošim (neracionalnim) i krivim  (nefunkcionalnim) motoričkim znanjima te tvrdi kako, u lancu pokreta, jedan loše automatizirani pokret najčešće negira prethodno dobro izvedene pokrete ili one koji slijede. Na temelju navedenog možemo zaključiti da su faktori o kojima ponajviše ovisi agilnost, pored koordinacije i ravnoteže, primjerena tehnička izvedba pokreta te mobilnost zglobnih sustava. Plisk (2000., prema Jukić i sur., 2003.) nas upućuje na tri temeljne metode za unapređenje agilnosti: primarnu, sekundarnu i tercijarnu. Kod primarne se naglasak stavlja na učenje optimalne tehnike kretanja u uvjetima promjene smjera, a vježbe se ne izvode u punoj brzini. Trening maksimalnom brzinom preporučuje se tek kad se usavrše tehnike različitih tipova promjene smjera. Sekundarnu metodu karakteriziraju asistirani brzinski i agilnosni trening te vježbe s opterećenjem. Tercijarna se pak metoda zasniva na bazičnom treningu, putem kojeg se razvijaju one bazične karakteristike koje će omogućiti sigurniju i efektivniju izvedbu vježbi agilnosti.

SPECIFIČNI TRENAŽNI SADRŽAJI NAMIJENJENI RAZVOJU AGILNOSTI

Sportske se grane međusobno razlikuju po specifičnim strukturama gibanja pa se i specifična kondicijska priprema po kompleksima specifičnih vježbi razlikuje od sporta do sporta (Milanović, 2005.). Provođenje trenažnog procesa pomoću specifičnih trenažnih sadržaja podrazumijeva to da će sportaš izvoditi strukture kretanja koje su karakteristične za njegov sport, odnosno za tehniku sportske grane. Iz toga proizlazi da je cilj prethodno navedenih vježbi izložiti košarkaša što većem broju različitih situacija na terenu s kojima će se susresti za vrijeme stvarne igre, kako bi prikupio što više specifičnih iskustava. Upravo taj veći broj iskustava u simuliranim situacijama omogućuje bolju adaptaciju igrača na novo slično iskustvo, što može biti jedan od odlučujućih čimbenika u presudnim dijelovima utakmice (Barbos-Tudor, Bo. Matković, Br. Matković, 2003.). Uz to što će se tijekom izvođenja tih vježbi susresti sa specifičnim strukturama kretanja, košarkaš će biti izložen opterećenjima specifičnima za košarku, koja će se javljati pri izvođenju elemenata košarkaške tehnike. Sukladno tome, važan preduvjet u kreiranju specifičnih vježbi je detaljno poznavanje tehnike  košarkaške igre, dok se metodički parametri trebaju približiti realnim zahtjevima izvođenja struktura gibanja. Ovakav način opterećivanja organizma rezultirat će adaptacijom njegovih funkcija na zahtjeve košarkaške utakmice, kao i pravodobnom i ritmičnom izvedbom elemenata tehnike. Za specifične trenažne sadržaje karakteristično je da se izvode bez uvjeta suradnje i suprotstavljanja igrača, odnosno izvode se u situaciji 1 : 0. Sukladno razvoju sportaševe treniranosti, njihova će primjena u sustavnom procesu treninga postati dominantna, što će kod mnogih sportaša biti popraćeno povećanjem motivacije za rad. Naravno, koristit će se onim vježbama koje sadrže tehničke elemente koje je košarkaš svladao i automatizirao na visokom nivou. Brown, Ferrigno i Santana (2004.) vježbe agilnosti dijele u tri kategorije. Predvidljive su one kod kojih košarkaš unaprijed zna koju kombinaciju pokreta će izvesti. Karakteristika reaktivnih vježbi agilnosti je ta da košarkaš u trenutku odgovori na pokret trenažnog partnera ili znak trenera, dok u eksplozivnim vježbama košarkaš mora izvoditi pokrete što je brže moguće. Vježbe iz navedenih kategorija mogu se modificirati na mnogo načina, ali tijekom stvaranja programa moramo se voditi aktualnim potrebama pojedinca ili skupine i postojećim trenažnim uvjetima.

IZBOR SPECIFIČNIH TRENAŽNIH SADRŽAJA NA KOŠARKAŠKOM TERENU NAMIJENJENIH RAZVOJU AGILNOSTI ORGANIZATORA IGRE

U ovom poglavlju bit će navedene i prikazane neke specifične vježbe agilnosti koje je iznimno korisno upotrebljavati u treningu organizatora igre. Te će vježbe efikasno integrirati tehničke elemente koji su potrebni igraču i unapređenje agilnosti te će pojedincu koji igra na navedenoj poziciji postavljati zahtjeve i izlagati ga kompleksnim situacijama kakve ga očekuju za vrijeme košarkaške utakmice. To znači da će vježbe biti zasićene kretnjama u svim smjerovima na svim dijelovima terena, košarkaškim stavom, šutom, dvokorakom, skokovima, dodavanjima i hvatanjima te raznim kombinacijama navedenih kretnji i tehničkih elemenata. Naravno, navedene vježbe mogu se modificirati s obzirom na energetske, motoričke i tehničke potrebe pojedinca. Tijekom provođenja ovakvog načina treniranja agilnosti, preporučljivo je da se omjer rada i odmora približi omjeru rada i odmora za vrijeme utakmice, što će rezultirati većom metaboličkom specifičnošću same vježbe.

VJEŽBA 1

Opis vježbe: Stalci (1, 2, 3, 4, 5) se postave u cik-cak formaciju. Igrač izvodi zadatak vodeći loptu u kretanju od stalka do stalka, izvodeći oštre promjene vođenja lopte (ispred tijela, kroz noge, iza leđa) ispred svakoga, ne gubeći pritom brzinu.

VJEŽBA 2

Opis vježbe: Čunjevi (1, 2, 3, 4, 5) se postave u liniji slobodnog bacanja. Trener (T) s 5 lopti stoji udaljen nekoliko metara od čunjeva prema centru, tako da ima kvalitetnu liniju dodavanja prema svakom od njih. Košarkaš kreće od osnovne linije prema čunju 1, gdje prima loptu koju mu je uputio trener, mijenja smjer kretanja te se vođenjem vraća na osnovnu liniju, pri čemu ostavlja loptu na tlu. Tada brzom kretnjom po osnovnoj liniji dolazi na mjesto projekcije 2, gdje započinje brzu kretnju prema njemu. Daljnji slijed zadatka identičan je onom pri dolasku do 1.

VJEŽBA 3

Opis vježbe: Čunjevi (1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8) su postavljeni u prikazanu formaciju. Igrač trči od pozicije 1 do 2, kod 2 prima loptu od trenera nakon čega je vodi do 3 i vraća povratno dodavanje. Od 3 do 4 nastavlja kretanje u sprintu, a nakon dolaska do 4 spušta se u paralelni obrambeni stav, prsima okrenut prema centru, i dokoračnom tehnikom prelazi udaljenost do 5. Nastavak zadatka od 5 do 8 istovjetan je kretnjama od 1 do 4.

VJEŽBA 4

Opis vježbe: Organizator igre udaljenost od 1 do 2 prelazi vodeći loptu. Kod 2 prestaje s vođenjem, postavljajući loptu objema rukama na stražnji dio vrata. Od 2 do 3 kreće se u paralelnom obrambenom stavu, prsima okrenut prema košu, a nakon dolaska do 3 nastavlja kretnju istim načinom do 4 te se u paralelnom stavu vraća do 2. Dolaskom na 2 započinje vođenje lopte prema osnovnoj liniji, ubacujući loptu dvokorakom u koš.

VJEŽBA 5

Opis vježbe: Čunjevi (1, 2, 3) su postavljeni na liniju slobodnog bacanja (1), tricu (2) i na pola udaljenosti između linije tri poena i centra (3). Nakon skoka na mrežicu, košarkaš kreće sprintajući prema 1, gdje mijenja smjer i nastavlja kretanje prema košu. Dolaskom u povoljnu poziciju za košarkaški dvokorak, igrač prima loptu od trenera koji stoji na osnovnoj liniji te je polaže u koš. Trener skuplja položenu loptu, a igrač započinje kretnju prema 2. Daljnji slijed zadatka identičan je dolasku do 1, samo što igrač sada prevaljuje veću udaljenost.

VJEŽBA 6

Opis vježbe: Čunjevi (1, 2, 3, 4) se nalaze u formaciji u obliku kvadrata. Igrač udaljenost od 1 do 2 svladava trčanjem, a dolaskom do 2 izvodi sunožni vertikalni skok s okretom u fazi leta od 90° ulijevo. Kretnju nastavlja trčeći unatrag te dolaskom na 3 ponavlja vertikalni skok s okretom u fazi leta od 90° ulijevo. Trčeći svladava udaljenost do 4, gdje prima loptu koju mu je uputio trener (T) te nastavlja kretanje vođenjem prema košu, polažući loptu u njega nakon snažnog dvokoraka.

VJEŽBA 7

Opis vježbe: Čunjevi (1, 2, 3, 4) se postave u formaciju u obliku trokuta. Organizator igre se od 1 do 2 kreće trčeći prema naprijed, obilazi 2 s desne strane, okreće se i nastavlja kretanje do 3, trčeći unatrag. Dolaskom do 3 spušta se u paralelni obrambeni stav, okrenut prsima prema košu, te s dokoračnom tehnikom svladava udaljenost do 1. Međutim, na pola te udaljenosti (4) igrač hvata loptu od trenera (T) koji se nalazi ispod koša i diže se na energičan skok-šut.

VJEŽBA 8

Opis vježbe: Startna pozicija s koje igrač kreće je 1, gdje se na tlu nalazi i lopta. Košarkaš udaljenost od 1 do 2 i natrag svladava trčeći. Vrativši se na startnu poziciju, uzima loptu te kreće u vođenje prema košu iz kojeg poentira snažnim polaganjem. Skuplja loptu nakon postignutog koša, vraća se vođenjem do 1 i stavlja loptu na tlo. Nastavlja kretanje u dijagonalnom košarkaškom stavu (prednja noga nije zadana) prema 3 te se identičnim načinom vraća prema 1, krećući se samo unatrag. Dolazi na startnu poziciju i ponovno uzima loptu s tla, koju nakon vođenja polaže u koš. Izvedba zadatka prema 4 jednaka je kretanju prema 1, dok kretanje prema 5 odgovara onom prema 3. Naravno, pri svakom dolasku na startnu poziciju igrač dolazi u posjed lopte te je snažno polaže u koš.

ZAKLJUČAK

Danas je jasno da je za uspjeh u košarci vrlo važan razvoj agilnosti pa joj se treba posvetiti posebna pozornost u trenažnom procesu košarkaša, od najmlađih dobnih skupina do seniora. Upravo se ovakvom načinu treninga agilnosti, pomoću specifičnih sadržaja, posvećuje sve više pozornosti. Ipak, treba biti svjestan toga da primjena ovih vježbi zahtijeva pravilnu progresiju od osnovnih prema složenijima. Također, pri konstruiranju i primjeni specifičnih vježbi treba, kad god je to moguće, težiti njihovoj prilagodbi igračkoj poziciji, jer igrač na svakoj poziciji ima svoje specifične zadatke i ciljeve za vrijeme košarkaške utakmice.

LITERATURA

1. Bompa, T. O. (2006). Periodizacija: teorija i metodologija treninga. Zagreb: Gopal.

2. Barbos-Tudor, P., Bo. Matković, Br. Matković (2003). Sadržaji za razvoj specifične agilnosti tenisača. U D. Milanović i I. Jukić (ur.), Kondicijska priprema sportaša, Zbornik radova međunarodnog znanstveno-stručnog skupa, Zagreb, 21. – 22. veljače 2003., str. 573 – 577. Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu; Zagrebački športski savez.

3. Brown, L. E., V. A. Ferrigno, J. C. Santana (2004). Brzina, agilnost, eksplozivnost. Zagreb: Gopal.

4. Jukić, I., J. Nakić, L. Milanović, G. Marković (2003). Metodika treninga agilnosti. U D. Milanović i I. Jukić (ur.), Kondicijska priprema sportaša, Zbornik radova međunarodnog znanstveno-stručnog skupa, Zagreb, 21. – 22. veljače 2003., str. 271 – 277. Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu; Zagrebački športski savez.

5. Milanović, D. (2005). Teorija treninga: priručnik za praćenje nastave i pripremanje ispita. Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

6. Trunić, N. (2007). Trening mladih košarkaša različitih uzrasnih kategorija. Beograd: Visoka škola za sport: DTA.