UVOD

Košarka se smatra kompleksnim sportom koji je determiniran brojnim motoričkim sposobnostima. Ipak, primjetno je da su dominantne motoričke sposobnosti brzina, koja zauzima značajno mjesto u  faktorskoj strukturi uspješnosti mnogih sportova pa tako i košarke, te snaga. U jednadžbi specifikacije, njihov doprinos u ukupnom rezultatu iznosi čak 30%. Sukladno tome, brzina bi trebala zauzimati bitno mjesto i u trenažnom procesu mladih košarkaša. Kad govorimo o brzini u kontekstu košarke, nikako se ne smijemo fokusirati isključivo na brzo pravocrtno trčanje, jer je to samo jedan vid brzog kretanja u ovom sportu. Iznimno je bitno za konačni uspjeh da se u razvoju brzine koristimo kretnjama  karakterističnima za košarkašku igru. Tu tvrdnju potvrđuje i Trunić (2007.), koji smatra da se u trenažnom procesu mladih košarkaša posebna pozornost treba posvetiti usavršavanju specifičnih oblika brzine, što je u košarci brzina s loptom pri izvođenju tehničko-taktičkih elemenata. Isti autor navodi kako dužina košarkaškog igrališta (28 metara) nije dovoljan prostor za postizanje maksimalne brzine trčanja pa u trenažnom procesu treba inzistirati na razvoju startne brzine, sposobnosti ubrzanja, sposobnosti gašenja i ponovnog uspostavljanja brzine te brzine u kretnjama s loptom i bez nje. Milanović (2005.) brzinu definira kao sposobnost brzog reagiranja, brzog izvođenja jednog ili više pokreta u jedinici vremena ili sposobnost svladavanja što dužeg puta u što kraćem vremenu, dok je Grosser (1991.) određuje kao sposobnost da se na temelju kognitivnih procesa, maksimalne volje i funkcionalnosti živčano-mišićnog sustava postigne najveća moguća brzina reakcije ili pokreta u uvjetima određenima za to. Neki cijenjeni stručnjaci s područja teorije treninga (Dintiman, Ward i Tellez, 1997.; Brown, Ferrigno i Santana 2000.) navode ove vrste brzine:

• brzina reakcije

• startna brzina

• brzina zaustavljanja

• maksimalna brzina

• izdržljivost

• agilnost.

Iako brzina ima različite dimenzije, odnosno kineziološke manifestacije, može se primijetiti kako se u literaturi ipak izdvajaju ove:

• brzina reakcije

• brzina pojedinačnog pokreta

• frekvencija pokreta.

Brojni košarkaški stručnjaci i dalje smatraju da se košarkaši koji se mogu okarakterizirati kao “brzi” rađaju, a ne stvaraju. Takvo razmišljanje temelji se na podatku da je ova biomotorička sposobnost uvelike genetski determinirana. To potvrđuju Hollmann i Hettinger (2000.) te tvrde da se brzina kod odrasle netrenirane osobe može popraviti oko 20%. Iako je svojstvo skeletnih mišića, odnosno udio sporih (crvenih) i brzih (bijelih) mišićnih vlakana, ograničavajući faktor, mnogi pokazatelji upućuju na to da se pravilno osmišljenim i pravodobno primijenjenim treningom ova sposobnost može razviti i usavršiti. Naime, djeca u odnosu na odrasle posjeduju znatno veći udio intermedijalnih mišićnih vlakana (oko 13%) koja, ovisno o vrsti i primjerenosti trenažnog podražaja, tendiraju prema prijelazu u brza ili spora vlakna značajna za ovu sposobnost.

SENZITIVNE FAZE ZA RAZVOJ BRZINE

Za svaku sposobnost, pa tako i za brzinu, postoji pogodno razdoblje za njezin razvoj. Kod muške populacije to bi bio period od 7. do 18. godine života, s tim da između 7. i 9. godine dječaci prolaze kroz iznimno intenzivnu fazu. Za veliki prirast razvoja brzine u tom intenzivnom razdoblju odgovorna je prilagodba živčanog sustava, što bi mladi košarkaši trebali postizati kroz igru. Trener koji radi s tim uzrastom trebao bi primjenjivati vježbe koje karakterizira varijabilnost te primjerenim treningom utjecati i na razvoj koordinacije. Ipak, treba biti oprezan s ranim korištenjem izrazito specifičnih vježbi za razvoj brzine. Njihova primjena će sigurno dati brze efekte, ali postoji vjerojatnost da ograniče njezin kasniji razvoj. Iznimno je bitno da košarkaši u ranoj fazi bavljenja sportom ne osjete nikakvu nelagodu tijekom izvođenja vježbi. Trening bi prije svega trebao biti zabavan, što se ostvaruje pomoću niza igara i štafeta, a takav će pristup zasigurno rezultirati podizanjem motivacije za vježbanje na poželjnoj granici trenutačnih mogućnosti. Razdoblje koje slijedi nakon te intenzivne faze, period između 11. i 14. godine života, s pravom se može smatrati specifičnim za razvoj brzine. Glavni otežavajući faktor je veliki prirast u longitudinalnom pravcu što dovodi do otežane koordinacije ekstremiteta. Ipak, prirast u brzini je i dalje vidljiv, ponajviše zahvaljujući povećanju snage. Da bi igrač tada bio na višem tehničko-taktičkom i brzinskom nivou, on mora biti podvrgnut kontinuiranom treningu brzine, kroz sustavnu primjenu maksimalno brzog izvođenja elemenata individualne, grupne i kolektivne tehnike i taktike (Trunić, 2007.). Tijekom ovog razdoblja ne smije se zaboraviti staviti naglasak i na vježbe ubrzanja. Bitan faktor kojem se trener tijekom programiranja treninga brzine treba posvetiti je trajanje oporavka između ponavljanja i vježbi. Naravno, trener treba i dalje voditi brigu o tome da trenažni proces u ovom uzrastu ne poprimi stereotipni karakter koji će dovesti do pada motivacije i, indirektno, do stvaranja brzinske barijere. Također, početnici bi trebali izvoditi vježbe intenzitetom koji nije maksimalan da ne bi došlo do rane stabilizacije brzine. Sljedeći period pogodan povećanju brzinskih sposobnosti mladih košarkaša dolazi oko 16. godine. U kadetskoj i juniorskoj dobi, tetive i ligamenti bi kod većine košarkaša trebali biti razvijeni na zadovoljavajućem nivou, što uvelike pogoduje izlaganju košarkaša primjerenom treningu. Naravno, u prethodnim fazama trebalo je osigurati preduvjete u smislu razvijenosti mišićnog i vezivnog tkiva, fleksibilnosti i proprioceptivnog sustava što omogućuje provođenje još intenzivnijih treninga. U ovoj dobi mora prevladavati specifična priprema te će trening usmjeren na razvoj brzine biti sukladan potrebama košarkaške igre. Zbog svega navedenog, smatra se da je ovo ključna faza u trenažnom procesu za svakog igrača koji se želi uspješno suočiti s brzinskim zahtjevima seniorske košarke.

KARAKTERISTIKE TRENINGA USMJERENOG NA RAZVOJ BRZINE

Postoji više načina za razvoj brzine u pojedinačnom treningu. Prvi bi bio da se brzinska svojstva razvijaju u zasebnoj trenažnoj jedinici čiji je jedini cilj razvoj navedene sposobnosti. Ovakav tip treninga karakterističan je za pripremno razdoblje, a prema potrebi se primjenjuje i u natjecateljskoj fazi. Drugi način je da se brzina trenira na početku trenažne cjeline, nakon čega slijedi trening tehnike i taktike. Najviše se koristi za razvoj brzine mladih košarkaša, dok je kod seniora pogodan za održavanje već postignute razine ove sposobnosti. Treći način je takozvani inervacijski trening čiji je cilj probuditi živčani sustav pred natjecanje. Traje 30-ak minuta, a primjenjuje se oko 24 sata prije natjecateljske aktivnosti (izvedbe kratkih startnih cjelina, npr. 2 x 5 do10 metara). Koju god strukturu treninga – s ciljem razvoja brzine – koristili, njegov uvodni dio treba karakterizirati adekvatno zagrijavanje dinamičkim vježbama i istezanje. Ako je trening u ranijim jutarnjim satima, što je često popraćeno i nižim temperaturama, zagrijavanje treba biti temeljitije i intenzivnije. S takvim pristupom “uvođenja” organizma u aktivnost, on će biti fiziološki, psihološki i anatomski pripremljen za napor koji slijedi. Uz to što je mogućnost ozljede uvelike smanjena, nakon primjerenog zagrijavanja košarkašu će enzimi za razgradnju i sintezu ATP-a te razgradnju CP-a biti aktivirani na željenoj razini. Također, energija koja se otpušta iz molekule ATP-a i ostalih energetskih molekula bit će veća nego u nezagrijanom organizmu, a uz to će mišićna aktivnost rezultirati smanjenim stvaranjem mliječne kiseline. Da bi navedeni učinci bili vidljivi, potrebno je osigurati adekvatan ekstenzitet i intenzitet zagrijavanja, uz vođenje brige o razini treniranosti mladog košarkaša, izboru sadržaja i njegovoj dobi. Nakon što je organizam kroz uvodno-pripremni dio treninga zadovoljavajuće pripremljen, može se pristupiti primjeni trenažnih operatora s ciljem razvoja brzine. Njihova je provedba predviđena za početak glavnog dijela treninga, zato što je živčano-mišićni sustav tada još odmoran. U planiranju i programiranju trenažne cjeline treba paziti na to da opterećenja i sadržaji odgovaraju potrebama konkretnog sporta. Metode koje se najviše koriste za razvoj brzine mladih košarkaša su metoda ponavljanja koju karakteriziraju kraći rad i duži odmor, metoda trčanja s ubrzanjem, metoda intenzivnog rada i metoda letećeg starta. Svima im je zajedničko to da trebaju aktivirati većinu motornih jedinica vlakana i da su cikličkog karaktera s ritmičnom izmjenom kontrakcije i relaksacije. Tijekom programiranja treba paziti i na odnos opterećenja i oporavka. On bi trebao biti između 1 : 3 i 1 : 5 (Brown, Ferrigno i Santana, 2000.), a oporavak bi trebao uključivati vježbe relaksacije već aktivirane muskulature. Takav interval odmora omogućuje potpuni oporavak rezervi  fosfokreatina, dok će se eksitacija SŽS-a održati na potrebnoj razini. Ne treba žuriti s izvedbom vježbi u uvjetima nepotpunog oporavka, već je poželjno pričekati dok se tehnika vježbe ne usvoji na iznimno visokoj razini. Uspjeh treninga primarno će ovisiti i o primijenjenom intenzitetu, točnosti izvedbe i preciznosti samih kretnji (Weineck, 1995.). U trenutku registracije smanjenja kvalitete izvedbe, odnosno pojave umora, trener treba prekinuti vježbu i produljiti oporavak ili čak privesti trening kraju, jer daljnji rad, uz to što neće imati pozitivne efekte, može rezultirati neželjenom ozljedom. Neki autori (Trunić, 2007.) navode da postoje indicije kako se najveća rezerva u trenažnoj tehnologiji za razvoj brzinskih sposobnosti košarkaša nalazi u razvoju sposobnosti za opuštanje antagonističkih mišićnih skupina, tako da bi svi treneri trebali razmisliti o primjeni relaksacijskih programa unutar trenažne cjeline. Navedeni se trening nikad ne bi smio provoditi dan nakon utakmice jer tada neće imati nikakve pozitivne efekte. Ipak, da bi optimalni rezultati u razvoju brzine bili dugoročni, potrebno je efikasno mijenjati metode i intenzitet. Trening brzine postavlja pred mladog košarkaša velike zahtjeve, kako fizičke tako i psihičke. Sukladno tome, trener u trenažnom procesu ne smije zapostaviti važnost motivacije s ciljem unapređenja sportaševe izvedbe. Upravo je to naglašeno kod sportaša mlađeg uzrasta jer oni ne shvaćaju u potpunosti svrhu kondicijske pripreme, a njezina neprimjerena provedba rezultirat će monotonošću i nezainteresiranošću. Dakle, u ovom je segmentu vrlo važna edukacija sportaša o svrsi određene aktivnosti u postizanju konačnog cilja. Preporučuje se da trener, kad god je to potrebno i moguće, informira mladog košarkaša o važnosti pojedinačne vježbe te da pritom koristi sportašu razumljivu terminologiju i navodi situacijske primjere. Takva interakcija između trenera i mladih košarkaša rezultirat će poželjnom razinom koncentracije, koja je potrebna za izvedbu svakoga zadatka, kao i pozitivnim stavom prema treningu općenito.

ZAKLJUČAK

Rad s mlađim dobnim skupinama zahtijeva iznimnu educiranost stručnjaka koji rade s košarkašima te dobi. Njihova obveza je da, uvažavajući senzitivne faze, metodiku i principe treninga, omoguće mladim košarkašima adekvatan razvoj potrebne sposobnosti. Iako je brzina uvelike genetski  determinirana, iz svega navedenog može se zaključiti kako se pravilno osmišljenim i pravodobno provedenim treningom brzina može razviti i unaprijediti do željene razine. Njezin značaj za uspješno bavljenje košarkom je neopisiv te joj se s tom spoznajom treba pristupiti u sklopu višegodišnjeg, organiziranog i pozorno programiranog treninga, uz uvažavanje metodičkog slijeda i svih potrebnih principa.

LITERATURA

1. Bompa, T. O. (2006). Periodizacija: teorija i metodologija treninga. Zagreb: Gopal.

2. Brown, L. E., V. A. Ferrigno,J. C. Santana (2004). Brzina, agilnost, eksplozivnost. Zagreb: Gopal.

3. Čoh, M. (2003). Razvoj brzine u kondicijskoj pripremi sportaša. U D. Milanović i I. Jukić (ur.), Kondicijska priprema sportaša, Zbornik radova međunarodnog znanstveno-stručnog skupa, Zagreb, 21. – 22. veljače 2003., str. 229 – 234. Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu; Zagrebački športski savez.

4. Dintiman, G., B. Ward, T. Tellez (1997). Sports Speed. Champaign, Il: Human Kinetics.

5. Hollmann, W., T. Hettinger (2000). Sportmedizin. Grundlage für Arbeit, Training und Preventivmedizin. Stuttgart – New York, Schattauer Verlag.

6. Milanović, D. (2005). Teorija treninga: priručnik za praćenje nastave i pripremanje ispita. Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

7. Milanović, L., I. Jukić, J. Nakić, Z. Čustonja (2003). Kondicijski trening mlađih dobnih skupina. U D. Milanović i I. Jukić (ur.), Kondicijska priprema sportaša, Zbornik radova  međunarodnog znanstveno-stručnog skupa, Zagreb, 21. – 22. veljače 2003., str. 54 – 61. Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu; Zagrebački športski savez.

8. Štimac, D. i S. Sedlar (2004). Motivacija u kondicijskom treningu. Kondicijski trening, 2(1), str. 65 – 70.

9. Trunić, N. (2007). Trening mladih košarkaša različitih uzrasnih kategorija. Beograd: Visoka škola za sport: DTA.